AURELIA

Sunce se već podobro uzdiglo iznad Biokova. Vedrina je obecavala još jedan od onih dobrih dana u kojima se uziva svim culima. Idemo na Bol na Bracu omanjim brodicem iz Tucepa kojim će putovanje u jednom pravcu trajati oko 3 sata. Ako dodamo i vrijeme za povratak ispada da će mo na brodu provesti skoro pola dana. Nikoga to ionako nije bogzna niti brinulo niti zanimalo. Bitno je da na brodu ima restoran, da je rucak uracunat u cijenu, da je osoblje spremno da se druzi sa nama gostima. Uz to još i dobro domaće vino pa još i besplatno. A brod je pun kao brod nas turista sa svih strana pristiglih uglavnom iz Evrope. Lezerno sam se smjestio na polukruznu klupu na kraju broda dok su se pridosle grupice rasporedjivale tu po slobodnim sjedistima. Nisam obracao paznju na njih jer sam se već dobro zadubio u knjigu koju sam od sinoć jednostavno gutao jer je naprosto tako dobra da me drzala tako jako da sam jedva cekao da svane. „Kaludjer koji je prodao svoj ferari”, ne znam da li ste citali ali je vraski dobra za procitati i razmišljati. Moji poznanici, muž i žena iz Rumunije su se odusevljavali čistoćom mora, ljepotom obale, letom galebova…ništa manje od ostalih turista. Brod je već uveliko grabio prema Bracu kada sam prvi puta pogledom prosao kroz publiku i naravno zapazio svakojake ljude. Bilo je djece, mladjih, i osoba u zrelim godinama, pa sve do staraca koji su u nekom svom svijetu posmatrali dubinu plavetnila. Pored mene su sjedile tri dame u cetrdesetim. Vrlo pristojne, dotjerane sa aristokratskim manirima. Da se to primjetiti. Bile su svaka na svoj način lijepe osim ove koja je sjedila u sredini. Bila je od onih žena za kojima se svaki muskarac jednostavno mora okrenuti. Carobno lijepa, srednje duga crna kosa, preplanulo lice, njezni dugi prsti na rukama. Smjeskala se zagonetno gledajuci u jato galebova koji su pratili nas brodic. Odjednom sam uhvatio sebe kako razmišljam da li nastaviti citati ili…šta ili…Pa nju nisam primjetio samo ja već siguran sam da je mamila poglede svakog od desetina muskaraca koji su bili na brodu. Izvadio sam digitalnu kameru, naslonio se malo napred prema moru i poceo da slikam galebove, more, Brac, Hvar sa druge strane…slikao sam sve i svasta …. Moji poznanici su me zamolili da napravim nekoliko snimaka njih dvoga dok su zagrljeni uzivali u divnom danu i prelijepom putovanju. Nisam uopste primjetio kada je ona otisla do toaleta a pri povratku sjela sada tu pored mene. Samo sam se nakratko iznenadio kada sam je ugledao od glave do pete. Licila je ne ženu o kojoj su napisane mnoge knjige, ljubavni romani, tragedije, …svemu je njena ljepota pristajala…. Uzdahnuo sam necujno kao sto to čini vecina muskaraca kada ih žena obori sa nogu na prvi pogled. Moj prijatelj je zatražio moj fotoaparat kako bi snimio mene i taman kada sam mu dodao kameru koju je okrenuo prema meni ona je svoju glavu naslonila na moje rame. Ukocio sam se na trenutak a zatim se nasmjesio sapnuvsi joj na uho „Ja sam V.”, Ja sem Aurelia rekla je na nekom od slavenskih akcenata ali nisam razabrao na kojem. Rekao sam prijatelju da napravi još par snimaka a i ona se sada potpuno priljubila uz mene. Lijepo iznenadjenje rekoh. Ti si tako cudan, rekla je. Odmah sam te zapazila čim sam krocila na brod. Pekni clovek si ti. Licis na Omara Sarifa...meni licis stvarno na njega... Ja sam iz Bratislave...Vise nisam slusao o cemu je pricala jer ljeto je učinilo svoje, postali smo bliski, ... ne, nema ni govora o toj fatalnoj privlacnosti, naprosto ljeto nam se obome uselilo u dusu unoseci nas jedno drugome u srce. Veceras ćeš sa mnom poći u Makarsku, izaci će mo na veceru, da li si tamo bila , pitao sam je ? Nisam, prvi puta sam na Jadranu. Ali plasim se, ne poznajem te, imam dvoje djece... Ne brini Aurelia, nisam ja ni kriminalac ni klosar ni narkoman niti bilo ko od onih loših. Sasvim običan i normalan. Bit će nam lijepo, obecajem... Povratak je tekao sporo ili je to zbog zelje koja je postajala sve veca. Otisao sam gore i sjeo onako na pod na tavanu broda kako ga ja zovem. Ubrzo je i ona dosla i sjela pored mene. Vjetar joj se igrao kosom sve dok je nisam njezno zagrlio a ona je glavu naslonila na moje grudi uzivajuci zatvorenih ociju. Uzela mi je ruku u svoju stavivsi je preko svojih grudi. Bilo je tako lijepo, tako tiho i jednostavno. Cutali smo dugo. Grickala mi je prst na ruci a ja sam joj milovao kosu sve dok nismo stigli u luku. U pola osam, dogovorili smo. Kod lucice


Oboje smo stigli ranije. Zašto li ? Nazvao sam prijatelja taksistu koji je ubrzo stigao a izasli smo tu u centru Makarske, iznad crkve, kod pijace. Obucena u prekrasnu bijelu haljinu silazila je sa mnom niz skaline do samog centra, tu do ispod spomenika. Napravio sam nekoliko snimaka a onda sam je poveo na Svetog Marka. Poluostrvo je bilo kao i obično čisto i puno setaca. Lagano smo isli do svetionika i sjeli na klupu kako bi ispratili prekrasni zalazak sunca koji je ovdje možda i najljepsi na cijelom svijetu. Sjeo sam pored nje poput osamnaestogodisnjaka opkoracivsi klupu a ona se naslonila na mene. Oboje smo posmatrali zalazak sunca cuteci. Bilo je prelijepo, divota. Slikao sam je nekoliko puta dok zamišljeno gleda ka suncu. Možda moje najljepse slike. Njezno sam je uhvatio za bradu i primakao svojim usnama. Kao da je jedva docekala. Ljubila je strasno, snažno, dugo, sva se predala ljubavi i uzivanju. Nije obracala paznju na prolaznike kojih je bilo zaista dosta. Jedva da smo dolazili do daha a zatim ispočetka, emocije su se iznenada rasplamsale, emocije, moje iz bosanskih vrleti i njene, njezne i strasne iz Bratislave...Boze kako je zivot cudan. Sunce je već poodavno zaslo i samo su još svjetla Makarske dopirala do nas. Ja sam katolik rekla je tiho, vaspitavana sam u tom duhu, imam djecu, madjarica sam ali rođena sam u Slovackoj u Bratislavi, jer su moji preci oduvjek živeli tamo …. Igem, prekinuo sam je jedinom madjarskom rijecju koju znam, IGEM. Smijala se tako veselo da mi se sve vise dopadala i sve vise osvajala moje srce. Ja nisam katolik rekao sam joj ali jesam hrišćanin a što se molitvi katolickih tiče možda to umijem bolje od mnogih katolika… Kako to mislis pitala je znatiželjno i po ko zna koji puta me poljubila. „Santa Maria Grazia plena dominus tecum Benedictus tuimu ieribus en Benedictus fructus ventrics tui Jezus” Zaprepasteno me odgurnula njezno od sebe i pogledala u oci. Otkuda to znaš na latinskom, to smo mi ucili kao mala djeca u to vrijeme u crkvi, ucili ali nikada niko to nije uspio nauciti, toga vise ni u crkvama nema, to na latinskom, ti si katolik ??? Ne, nisam, samo eto znam, interesovalo me još odavno i naucio sam to i još ponesto iz svake religije. Mogu ti prouciti i Fatihu na arapskom samo ti neznas šta je to... Smijali smo se oboje, zagrljeni sada mnogo snaznije. Jedes li morske plodove pitao sam je, poći će mo u centar tamo kod spomenika. Tamo je super restoran rekao sam joj. Ne, ja ne jedem meso ili sasvim malo. Veceras bi najradije samo povrce. Je li to može ovdje da se poruci. Naravno, ovdje se može poruciti sve. Sjeli smo za poslednji sto u basti tik uz cesmu kod spomenika i porucili mijesano povrce za Aureliju i Dagnje u umaku za mene. Vecera je bila carobno ukusna. Jedva sam uspio da je nagovorim da pojede jednu skoljku i popije gutljaj crnog domaćeg vina. Ja sam po obicaju popio dvije case crnog i u to je već i ponoc otkucavao sat na obliznjoj crkvi. U Tucepe smo stigli oko pola jedan a festa u gradu je uveliko trajala. Šta je ovo danas ovdje pitao sam slučajnog prolaznika. Pa danas je Sveti Ante, zastitnik mjesta dobacio mi je i produzio. Kuda će mo, kuda želiš da podjemo upitao sam je pazeci da nicim ne povredim njenu dobru dusu. Da prosetamo, rekla mi je, tamo do mola, do kamenja na kome se ti kupaš. Primjetila sam te juče i prekjuce. Sam si tamo, nikoga nema osim tebe po cijeli dan. Tvoj kamen, tu me povedi veceras. Otisli smo na taj moj kamen, ja sam sjeo a ona mi je stavila glavu u krilo. Nebo je okiceno zvijezdama te noćibilo kao nikada ranije. Brojali smo ih. Ljubili se, grlili, uzdisali...sve je licilo na one velike ljubavi koje iznenada naidju i zauvjek zarobe nasa srca. Već je tri sata, možda bi bilo dobro da podjemo. Znaš moje koleginice u hotelu će se brinuti. Podjimo, rekoh...sutra ćeš doći na ovaj kamen, tu je najljepse. Naravno da hoću ljubavi moja, rekla je. Poljubio sam je pred ulazom u njen hotel i vratio se u svoju sobu koja je bila samo stotinjak metara dalje. Već oko deset po obicaju ja čitam dnevne novine na svome kamenu. Nisam primjetio kada je dosla. Samo me njezno zagrlila i poljubila spustivsi svoj peskir tu pored moga. Sjela je naslonivsi se na mene i upitala šta piše u novinama. Ima li nečega važnog za svijet. Nema, rekoh, u svijetu ionako nikada nema nicaga važnog osim za one koji to žele. Veceras imam zakazan piknik na Biokovu rekoh ali ću se svakako vratiti do deset sati pa ćeš tada doći. Tamo kod slasticarne ću te cekati. Vazi odgovorila je. Taman ću malo da odspavam jer sam još umorna od sinoć. Kako je bilo na ... kako se zove ono gore ? Biokovo rekao sam. Kako je bilo ? Dobro, zao mi je sto i ti nisi bila sa mnom, ali pozvali su me još prekjuce kada se nismo znali... Ma nije važno, ne brini. Kuda da podjemo veceras. Ovdje ćemo sa tvojim prijateljicama popiti nešto. Ja ću sa tobom crno, može, pitala je. Nikada nisam pila vino a veceras hoću, ne mnogo, casu dvije. Pa i ja toliko popijem ali ja sam već popio svoju normu za danas. Edita će Pivo, Rita će jedan Campari a ja ću sa tobom vino. Ponoc nas je zatekla same za stolom. Prijateljice su otisle i još samo je konobar dosao da upita da li želimo popiti pice kojim kuca casti. Može ali samo jednu casu pa će mo piti iz jedne po pola predlozila je. U svemu mi je bilo cudno da se tako dobro razumijemo iako su nam jezici iako srodni ipak dosta razliciti. Ispili smo i tu casu crnog domaćeg „Peljesca” i posli zagrljeni u setnju pustom plazom. Nikoga nije bilo na puskomet. Svi su izgleda bili umorni od juče proslavljajuci praznik Svetog Ante. Tisina je bila carobna a talasi o kojima svi mjesecima sanjamo kada se vratimo sa mora su sada bili tu samo nasi. Sjeo sam u sjenu nekog bora sa ogromnom krosnjom. Stajala je iznad a onda se polagano spustila i sjela pored mene. Cutali smo. Trajalo je to vjecnost, trajalo je to godinama….sve dok oboje nismo legli na taj pijesak. Sami, sami samcati. More, talasi, ulicna svjetla i sjena u kojoj smo lezali zagrljeni. Una picola avantura, rekao sam tiho. Una avantura grossa, zgovorila je dok me snažno privlacila sebi tako da smo bili skoro jedno a usne su nam se po ko zna koji puta spojile u beskonacno dug poljubac. Možda je to neka prikrivena davna zelja, neki neostvareni san, fikcija, šta li, uglavnom smo svukli jedno drugo do gola, do bola, onoga kada tako lijepo boli, do kraja a ono sto je uslijedilo ostavlja u dusi onaj sladak osjecaj koji će nas pratiti do kraja zivota a možda i poslije ovoga zivota. Uzdisala je, ljubila, grlila, grcila se, jecala, predavala se dusom, tijelo je samo slusalo ….Bila je cas gore, cas dole, uzdisala, izdisala….već treci puta je ukocena u grcu kriknula a zatim sve tise i tise spustajuci se legla cijelom duzinom na mene mokrog do gole koze. Ova noc se ne može nikada nikome dogoditi, moj andjele. Ovo je bilo ludo, carobno, najljepse u mom zivotu. Tri krat, mmmm ti si super clovek...super... si ti gotov ? I meni je bilo neponovljivo, rekoh dok sam je njezno grlio osluskujuci kako nas talasi mora slusaju. Ti si moja Aura, moj topli andjeo, moja njezna dobrota ... Svasta sam joj govorio a ona je slusala trudeci se da me sto bolje razumije. Ti si moja laska, rekla mi je...i ja sam tvoja laska...i shvatila je odmah da ništa nisam razumio. Laska, ljubav po vasem ...razbiras sad. Razbiram Aurelia, andjele moj dobri. Uz tebe ću nauciti taj tvoj jezik. Uz tebe ću nauciti još mnogo stosta pa i ono sto sam mislio da znam. … Bilo je pola pet kada smo stigli pred njen hotel. A veceras oboje odlazimo. Ona u Bratislavu, a ja u Zagreb pa dalje za Budimpestu, Segedin i onda nazad do Plitvica, Postojne, Verone, Milana, Ciriha, Svarcvalda, Luksemburga, Belgije ... Plakala je, kao i sve žene…. Moje suze su se sklupcale u grlu... cutali smo dugo...dugo.. jedna od onih beskrajno dugih sutnji...Ahoj, kako si, čujem svaki dan njen glas. Ahoj odgovorim kao da mi je Slovacki maternji jezik. Jedva cekam da te vidim, ponavljamo kao papagaji jedno drugome svakog dana, pišemo duga pisma, ja pravim prezentacije u PowerPointu od fotografija na kojima smo nas dvoje, ona gleda po hiljadu puta i uvjek kaže jednako place. Otvorili smo zajednicku mail adresu da bismo bili jedno drugome blizi... i poslije svega vjerujem cvrsto da zivot svakome pokloni ono sto zivotom zasluzi kao sto je bezbroj ljubavi poklonio i poklanja meni isto tako pa možda i vise poklanja i mnogim drugima.