INGRID
Noc poput pjescanog sata isticuci polagano odbrojava svoja poslednja zrnca. Oblaci otpadaju sa neba, munje cijepaju i tminu i tisinu. Neznam rekoh li ti da iznad svega obozavam nevrijeme pogotovu kada naidje u pravo vrijeme kao ovoga jutra… i kada kisa pada pravo u more.
Sjecas li se Ingrid, tada smo jos bili mladi i bezbrizni. Nismo sanjali o danima koji su prosli, mastali smo o onima koji tek treba da dodju i da budu nasi, nasi zauvijek govorila si.
Split je tada bio veliki, mnogo veliki. Sa kraja na kraj dan hoda ili tri lule duvana govorili su stari a ustvari mi smo bili drugaciji i zeljeli smo sto manje prostora. Nekako licno i cinicno, sebicno, nase.
Svijet je kao i danas bio glup, Amerikanci su ginuli negdje u Aziji, za one druge nista se nije znalo jer oni tada nisu imali mozda ni radio a ni dopisnike. Puske je uvijek svako imao osim nasih, vjerovali smo ! Citali smo zajedno, sjecas li se Ingrid prica Solomonovih iz one stare Biblije iz kredenca u tvojoj kuhinji na Gripama, ili pjesme nad pjesmama… pa Ujevica, Branka Miljkovica. Ja sam u dzepu nosio Jesenjinovu mangupsku ispovjest, pa Prevera…..eh more, more, …tamo gdje mirise sol. Gradinar smo naizust ucili, jedan dio ti drugi dio ja… svasta smo smisljali samo da nebi mogli slucajno jedno bez drugoga…
Uvijek sam te pitao sta je Prever htio reci u onoj svojoj pjesmi o sendvicima i bogatasima kada je ljutito uzviknuo: Svega mi je dosta, bacila se u rijeku s’mosta najljepsa djevojka Engleske ?
Lijepo ti je pristajao kist, ali velis nije ti se ispunila zelja i nisi postala ni Pikaso ni Mondrijan iako si umjela to sa linijama po platnu…
Sekspir je bio glup, govorila si, a sjecas li se kako smo voljeli citati njegovu Oluju i sve drugo samo ne o onima iz Verone. Sjecas li se Ingrid koliko puta smo tvoju sobu pretvarali u pozorisnu binu… a glumci smo bili nas dvoje… I gledaoci isto tako, mi. Mislili smo da je nasa ljubav jedina velika,…mislili smo Ingrid, da da, tako to uvijek bude, pogotovu kod zaljubljenih, a zivot je dugacak, krivudav i opasan poput one ceste za Cistu Provo…
“Imanje Savanah” od nekog tamo, pa “Americka tragedija”…. i nikako da zaboravim redoslijed sabranih Dreiserovih pisanija slozenih na polici pokraj prozora sa koga sam pogledom pucao na pucinu i jos dalje sve do Italije… Ingrid, Ingrid… kako ti je ime i danas lijepo… usne kao sa sjevera, mekane i blijede a socne poput narance,… jos uvijek ne mogu da vjerujem da si to ti, da smo to poslije 20 punih godina nas dvoje na istom mjestu ispred Dioklecijanove palace, niz Marijanske skaline…pa u istoj ovoj sobi…
Mislili smo oboje da se nikada vise necemo vidjeti…. Jer i nasi su imali puske i moji i tvoji , zaboravili su na nas, na mene, na tebe, na ljubav…na sve…, i vidjeli smo kada cizma naredjuje kako glava mora da koraca..
Kazes da ti kcerka vec ima momka, i moja isto tako…i nemoj joj govoriti kako su ljudi dobri, i kako smo bas mi najbolji, nemoj…reci istinu…
Da su i nama htjeli govoriti istinu …eh… draga moja Ingrid….
Zatvori oci i povuci par linija po cistom platnu nasih sjecanja i nomoj me ljubit onako kao juce, pa mi smo vec stariji, sta ce ljudi govorit na rivi, vidila si kako gledaju na nas….
Sjecas li se Ingrid, tada smo jos bili mladi i bezbrizni. Nismo sanjali o danima koji su prosli, mastali smo o onima koji tek treba da dodju i da budu nasi, nasi zauvijek govorila si.
Split je tada bio veliki, mnogo veliki. Sa kraja na kraj dan hoda ili tri lule duvana govorili su stari a ustvari mi smo bili drugaciji i zeljeli smo sto manje prostora. Nekako licno i cinicno, sebicno, nase.
Svijet je kao i danas bio glup, Amerikanci su ginuli negdje u Aziji, za one druge nista se nije znalo jer oni tada nisu imali mozda ni radio a ni dopisnike. Puske je uvijek svako imao osim nasih, vjerovali smo ! Citali smo zajedno, sjecas li se Ingrid prica Solomonovih iz one stare Biblije iz kredenca u tvojoj kuhinji na Gripama, ili pjesme nad pjesmama… pa Ujevica, Branka Miljkovica. Ja sam u dzepu nosio Jesenjinovu mangupsku ispovjest, pa Prevera…..eh more, more, …tamo gdje mirise sol. Gradinar smo naizust ucili, jedan dio ti drugi dio ja… svasta smo smisljali samo da nebi mogli slucajno jedno bez drugoga…
Uvijek sam te pitao sta je Prever htio reci u onoj svojoj pjesmi o sendvicima i bogatasima kada je ljutito uzviknuo: Svega mi je dosta, bacila se u rijeku s’mosta najljepsa djevojka Engleske ?
Lijepo ti je pristajao kist, ali velis nije ti se ispunila zelja i nisi postala ni Pikaso ni Mondrijan iako si umjela to sa linijama po platnu…
Sekspir je bio glup, govorila si, a sjecas li se kako smo voljeli citati njegovu Oluju i sve drugo samo ne o onima iz Verone. Sjecas li se Ingrid koliko puta smo tvoju sobu pretvarali u pozorisnu binu… a glumci smo bili nas dvoje… I gledaoci isto tako, mi. Mislili smo da je nasa ljubav jedina velika,…mislili smo Ingrid, da da, tako to uvijek bude, pogotovu kod zaljubljenih, a zivot je dugacak, krivudav i opasan poput one ceste za Cistu Provo…
“Imanje Savanah” od nekog tamo, pa “Americka tragedija”…. i nikako da zaboravim redoslijed sabranih Dreiserovih pisanija slozenih na polici pokraj prozora sa koga sam pogledom pucao na pucinu i jos dalje sve do Italije… Ingrid, Ingrid… kako ti je ime i danas lijepo… usne kao sa sjevera, mekane i blijede a socne poput narance,… jos uvijek ne mogu da vjerujem da si to ti, da smo to poslije 20 punih godina nas dvoje na istom mjestu ispred Dioklecijanove palace, niz Marijanske skaline…pa u istoj ovoj sobi…
Mislili smo oboje da se nikada vise necemo vidjeti…. Jer i nasi su imali puske i moji i tvoji , zaboravili su na nas, na mene, na tebe, na ljubav…na sve…, i vidjeli smo kada cizma naredjuje kako glava mora da koraca..
Kazes da ti kcerka vec ima momka, i moja isto tako…i nemoj joj govoriti kako su ljudi dobri, i kako smo bas mi najbolji, nemoj…reci istinu…
Da su i nama htjeli govoriti istinu …eh… draga moja Ingrid….
Zatvori oci i povuci par linija po cistom platnu nasih sjecanja i nomoj me ljubit onako kao juce, pa mi smo vec stariji, sta ce ljudi govorit na rivi, vidila si kako gledaju na nas….
TRUBA
2005-a jedva dan-dva stara a Zvornik prekriven zlatastim zracima koji vise podsecaju na maj u ovom gradu sa obadvije strane Drine i u obadvije drzave. U onom manjem taksista me ubjedjuje da je 30 Eura do 120 kilometara udaljene Bajine Baste za mene mnogo a za njega malo ali to je neka cijena za koju bi popustajuci obojica na vrijeme mogao uhvatiti bus za Uzice i to kracim putem, preko Kadinjace.
Skupo, velim ja, skupo rode, a u mislima mi idilicne slike pejzaza doline rijeke Drine koji se nicim ne mogu platiti a kamoli sa tricavih 30 Eura. Nisam niti cuo niti razmisljao kada mi je rekao da pristaje na 25 a ogromna brana na zvornickom jezeru je vec bila iza nas.
Drina je Drina, samo za one koji umiju voljeti ljepotu, samo za one koji u rijeci ne vide samo rijeku...
Onaj ko makar jednom i zivotu osjeti tu cistotu i ugleda tu pastelno zelenu boju ili onaj koji makar i slucajno zaluta u ovu dolinu moze shvatiti kako priroda umije da bude ljepsa od svih naslikanih ili opisanih ljepota. Tek tada moze covjek shvatiti da ni milioni tamo nekakvih Eura, Dolara, ili ovdasnjih Dinara nisu vrijedni makar samo jednog pogleda u beskrajno duboku ljepotu.
Kuce rijetke, nanizane kao na bisernoj ogrlici sve do jedne sa gornje strane puta su prica za sebe.
Uboge stracare, ostarjele koliko i ova zemlja prkose sjecanjem na stara vremena ali i komsinicama od betona i stakla sa cijih balkona satelitske antene gledaju put neba.
Krajputasi su spomenici podizani onima koji su u silnim borbama po ovoj zemlji ostavljali kosti zarad nekih ideja, ali ono sto valda samo ovdje na ovom svijetu moze da se vidi su i privatna groblja izmedju Ljubovije i Rogacice. Ovdje svaka kuca ima svoje vlastito groblje, i to odmah tu uz kucu. Jedino su ovdje na cijelom svijetu mrtvi i zivi zajedno, jedni dole, drugi gore, jedni na zemlji drugi u njoj. Slucajni prolaznici sa nelagodom gledaju na ovaj obicaj nastao ko zna kada i zasto ali za mjestane je to nesto sasvim normalno i nesto sto jednostavno tako treba, reci ce vam.
Bajina Basta je nista drugo do prelijepa basta okicena visokim planinama i Januarom, a Kadinjaca bijela od snijega kojeg samo ovdje ima bijela i od ogromnih kamenih gromada donesenih ovdje da svjedoce o jednom vremenu i onima koji su opet kosti ostavljali zarad ideja jednog vremena, ideja koje su trajale nepunih 50 godina a onda naglo iscezlih u Balkanskom kosmaru. Bilo kako bilo ovdje je kazu « pao bataljon ceo» .
Tiho januarsko predvecerje odjednom narusi zvuk trube ! U Uzicu sam dakle. Ovdje i odavde pocinje zemlja trube, instrumenta koji se srodio sa svakim pa i onima koji jos nisu ni rodjeni. Truba je samo za one koji muziku razumiju malo bolje, reci ce vam ovdje.
Zvuci trube izazivaju treptaje u dusi koji u nama podrhtavajuci bude sve druge instrumente i cine nas htjeli mi to ili ne univerzalnim orkestrom, i to onim koji zvuci svakom po njegovoj volji.
Orf, Ravel, Betoven, Straus... su samo imena ali truba je4 zivot, bez trube je zivot nista, reci ce vam ovdje jer kako je moguce uopste zivjeti bez trube.
Dodji prijatelju u Gucu i osjeti kako po 200 hilada dusa u slavu trubi danima peva, slusa, pije i veseli se,....mozda tada shvatis sta je truba, ako je to uopšte moguce shvatiti.
Sjetih se na trenutak svog dobrog poznanika, u svijetu slavnog umjetnika,koji mi je bas tu nedaleko od Uzica nedavno rekao da je truba cudo. I bas ta truba je proslavila i njega i ovu zemlju, zemlju lijepu socnu poput usana prelijepe gruzanke koje uz najljepse zelje dotakose zeleci mi uspeh i zdravlje u ovoj godini, godini koja ce koliko god da je mlada ubrzo ostariti kao i svi mi uostalom. Drina, Tara, Zlatibor, Ovcar i Kablar i onih 10 manastira u klisuri nikada ostariti nece. Oni ce samo svjedociti da je ovdje uvijek bilo vaznijih stvari od zivota samog jer zivot kakav god da je prolazi ali fijuci vjetra, sum rijeke i zvuci trube vjecno ce zivjeti i uramljivati sjecanja svih nas koji ovuda slucajno ili namjerno prolazimo ili budemo prolazili.
03-01-2005
Skupo, velim ja, skupo rode, a u mislima mi idilicne slike pejzaza doline rijeke Drine koji se nicim ne mogu platiti a kamoli sa tricavih 30 Eura. Nisam niti cuo niti razmisljao kada mi je rekao da pristaje na 25 a ogromna brana na zvornickom jezeru je vec bila iza nas.
Drina je Drina, samo za one koji umiju voljeti ljepotu, samo za one koji u rijeci ne vide samo rijeku...
Onaj ko makar jednom i zivotu osjeti tu cistotu i ugleda tu pastelno zelenu boju ili onaj koji makar i slucajno zaluta u ovu dolinu moze shvatiti kako priroda umije da bude ljepsa od svih naslikanih ili opisanih ljepota. Tek tada moze covjek shvatiti da ni milioni tamo nekakvih Eura, Dolara, ili ovdasnjih Dinara nisu vrijedni makar samo jednog pogleda u beskrajno duboku ljepotu.
Kuce rijetke, nanizane kao na bisernoj ogrlici sve do jedne sa gornje strane puta su prica za sebe.
Uboge stracare, ostarjele koliko i ova zemlja prkose sjecanjem na stara vremena ali i komsinicama od betona i stakla sa cijih balkona satelitske antene gledaju put neba.
Krajputasi su spomenici podizani onima koji su u silnim borbama po ovoj zemlji ostavljali kosti zarad nekih ideja, ali ono sto valda samo ovdje na ovom svijetu moze da se vidi su i privatna groblja izmedju Ljubovije i Rogacice. Ovdje svaka kuca ima svoje vlastito groblje, i to odmah tu uz kucu. Jedino su ovdje na cijelom svijetu mrtvi i zivi zajedno, jedni dole, drugi gore, jedni na zemlji drugi u njoj. Slucajni prolaznici sa nelagodom gledaju na ovaj obicaj nastao ko zna kada i zasto ali za mjestane je to nesto sasvim normalno i nesto sto jednostavno tako treba, reci ce vam.
Bajina Basta je nista drugo do prelijepa basta okicena visokim planinama i Januarom, a Kadinjaca bijela od snijega kojeg samo ovdje ima bijela i od ogromnih kamenih gromada donesenih ovdje da svjedoce o jednom vremenu i onima koji su opet kosti ostavljali zarad ideja jednog vremena, ideja koje su trajale nepunih 50 godina a onda naglo iscezlih u Balkanskom kosmaru. Bilo kako bilo ovdje je kazu « pao bataljon ceo» .
Tiho januarsko predvecerje odjednom narusi zvuk trube ! U Uzicu sam dakle. Ovdje i odavde pocinje zemlja trube, instrumenta koji se srodio sa svakim pa i onima koji jos nisu ni rodjeni. Truba je samo za one koji muziku razumiju malo bolje, reci ce vam ovdje.
Zvuci trube izazivaju treptaje u dusi koji u nama podrhtavajuci bude sve druge instrumente i cine nas htjeli mi to ili ne univerzalnim orkestrom, i to onim koji zvuci svakom po njegovoj volji.
Orf, Ravel, Betoven, Straus... su samo imena ali truba je4 zivot, bez trube je zivot nista, reci ce vam ovdje jer kako je moguce uopste zivjeti bez trube.
Dodji prijatelju u Gucu i osjeti kako po 200 hilada dusa u slavu trubi danima peva, slusa, pije i veseli se,....mozda tada shvatis sta je truba, ako je to uopšte moguce shvatiti.
Sjetih se na trenutak svog dobrog poznanika, u svijetu slavnog umjetnika,koji mi je bas tu nedaleko od Uzica nedavno rekao da je truba cudo. I bas ta truba je proslavila i njega i ovu zemlju, zemlju lijepu socnu poput usana prelijepe gruzanke koje uz najljepse zelje dotakose zeleci mi uspeh i zdravlje u ovoj godini, godini koja ce koliko god da je mlada ubrzo ostariti kao i svi mi uostalom. Drina, Tara, Zlatibor, Ovcar i Kablar i onih 10 manastira u klisuri nikada ostariti nece. Oni ce samo svjedociti da je ovdje uvijek bilo vaznijih stvari od zivota samog jer zivot kakav god da je prolazi ali fijuci vjetra, sum rijeke i zvuci trube vjecno ce zivjeti i uramljivati sjecanja svih nas koji ovuda slucajno ili namjerno prolazimo ili budemo prolazili.
03-01-2005
NA DRINI CUPRIJA
Sarajevo jos uvijek mirise na barut. Grad moje mladosti i nestasluka pokusava postati mladji ali mu to tesko ide. Jedino golubovi na Bascarsiji imaju jos smjelosti sletjeti vam na dlan ili rame i kljucati zrnevlje bez straha od vase blizine, svi ostali vam manje vjeruju. « Homo homine lupus», pomislih i preko Bentbase i Kozije cuprije dodajuci gas svjeze skovanog Volva izronih ubrzo na svjez Romanijski vazduh.
Tamo lijevo su Crvene stijene rekoh saputnici, ali sa dozom sjete koju je i ona zapazila i naravno odmah upitala zasto govorim tako sjetno o tim stijenama i Romaniji.
Cutao sam.
Nista nisam mogao reci ni o jednoj koznoj torbici u kojoj sam prije 20 godina bas ovdje vukao podebelu knjigu snimanja serijskog filma cije cje nastavke cijela bivsa Juga sa nestrpljenjem ocekivala svake nedjeljne veceri, ni o dobrom prijatelju, vrsnom glumcu koji je svojih jedva 40 godina zauvijek odnio sa sobom u vjecnost. Bas pored tog visokog bora pored kojeg smo prolazili rekao mi je: « Daj obujte mu neke vece cizme ovo mi je premalo sto me zajebavate» dok je sa mukom obuvao cizme skinute sa mrtvog neprijateljskog vojnika. « Neprijateljski vojnik je iako mrtav prasnuo u smijeh a iz kola koje su tada nazivali rezijskim samo se cuo ostar uzvik STOP !
Bor je evo vidim jos uvijek ziv i to dobro ziv a moj drugar je vec odavno to vise nije. U sjecanje mi navrati i jedna Nada sa pravnog, strasno i dugo se poljubismo kao nekada na ovom istom mjestu i nestade u nekoj od mnogobrojnih ulicica meni nepoznatog grada ispod Akropolisa.
Rogatica je za mene uvijek bila na putu za Drinu i nikada u nju nisam navratio.
Ustipraca je sazidana na obali Drine, i sve sto je na njenim obalama gradjeno i ruseno sve je to zbog Drine i njene ljepote.
U lijepom starom gradu Visegradu, gdje duboka Drina vijekovima tece danas je vraski hladno.
Inje mirise na Januar a u hotelskom restoranu pored radijatora dobijete i jos grijalicu pride. Cica zima posvuda ali ni izbliza takva da bi me ususkala u hotelsku sobu bas tu pored cuprije na Drini. Ovo i nije cuprija vec mnogo mnogo vise. Ova cuprija je sreca za dvije obale koje je spojila nesrecna sudbina djecaka Sokolovica nekada davno ovdje rodjenog a koga su u sepetu odnijeli u Carigrad gdje je dobio i svoje novo ime Mehmed a za visoki cin Pase i polozaj u ondasnjoj sili nad silama izborio se sam Sokolovic.
Dijete zapamtilo i u zavicaj doslo da spoji obale rijeke, plahovite kako pjesma kaze a i istina je.
Nestalo svega sto se silom zvalo a evo cuprija ostala. Prelijepa, prkosna i ponosna.
Stojim bas tu na sredini cuprije i rijeke i po ko zna koji puta pokusavam odgonetnuti sta na visoko podignutoj spomen ploèi na meni nerazumljivom jeziku pise. Ne uspijevam kao i obicno.
Ova zemlja je najljepsa na svijetu, rekoh. Ma sta i ma ko da kaze ova zemlja je najljepsa na svijetu !
Ukocenim pogledom kao da je pokusavala zaustaviti Drinu, a zatim se okrenu prema meni i nastavi...
.... Najljepsa je na svijetu ova tvoja Bosna, to si mi nedavno i u Mostaru govorio dok smo prelazili preko starog mosta na drugu obalu Neretve... a ja sam sa one strane Drine rece, pokazujuci pogledom prema istoku. Tamo gdje se loza sadi, grozdje bere i vino pije...
Obecaj mi da ces makar ove godine doci na zupsku berbu !
Znas, jos kao djevojcica mastala sam o svemu i svacemu i nisam mogla vjerovati da ce mi se snovi i moja mastanja ikada ostvariti.
Mnogo godina poslije sam upoznala tebe i dozivljavala i ono o cemu ni mastati nisam smjela niti umjela.
Visegrad je polagano tonuo u noc. Stajali smo sami na sredini cuprije na Drini, samo nas dvoje i Drina, nekako tiha i mirna.
Tu prelijepu sliku cuprije sa nama na sredini u januarsko predvecerje iznenada uramise zvuci pjesme
« Setali smo pored Drine i pjevali pjesme nase,
Asikovah nasred mosta Sokolovic Mehmed pase»
koja je dopirala odnekud iz mahale sa desne strane a koju ponesosmo preko Vardista, Mokre Gore, Kremne... u pravcu istoka, tamo gdje se loza sadi i vino pije.
10. Januar, 2005
Sarajevo jos uvijek mirise na barut. Grad moje mladosti i nestasluka pokusava postati mladji ali mu to tesko ide. Jedino golubovi na Bascarsiji imaju jos smjelosti sletjeti vam na dlan ili rame i kljucati zrnevlje bez straha od vase blizine, svi ostali vam manje vjeruju. « Homo homine lupus», pomislih i preko Bentbase i Kozije cuprije dodajuci gas svjeze skovanog Volva izronih ubrzo na svjez Romanijski vazduh.
Tamo lijevo su Crvene stijene rekoh saputnici, ali sa dozom sjete koju je i ona zapazila i naravno odmah upitala zasto govorim tako sjetno o tim stijenama i Romaniji.
Cutao sam.
Nista nisam mogao reci ni o jednoj koznoj torbici u kojoj sam prije 20 godina bas ovdje vukao podebelu knjigu snimanja serijskog filma cije cje nastavke cijela bivsa Juga sa nestrpljenjem ocekivala svake nedjeljne veceri, ni o dobrom prijatelju, vrsnom glumcu koji je svojih jedva 40 godina zauvijek odnio sa sobom u vjecnost. Bas pored tog visokog bora pored kojeg smo prolazili rekao mi je: « Daj obujte mu neke vece cizme ovo mi je premalo sto me zajebavate» dok je sa mukom obuvao cizme skinute sa mrtvog neprijateljskog vojnika. « Neprijateljski vojnik je iako mrtav prasnuo u smijeh a iz kola koje su tada nazivali rezijskim samo se cuo ostar uzvik STOP !
Bor je evo vidim jos uvijek ziv i to dobro ziv a moj drugar je vec odavno to vise nije. U sjecanje mi navrati i jedna Nada sa pravnog, strasno i dugo se poljubismo kao nekada na ovom istom mjestu i nestade u nekoj od mnogobrojnih ulicica meni nepoznatog grada ispod Akropolisa.
Rogatica je za mene uvijek bila na putu za Drinu i nikada u nju nisam navratio.
Ustipraca je sazidana na obali Drine, i sve sto je na njenim obalama gradjeno i ruseno sve je to zbog Drine i njene ljepote.
U lijepom starom gradu Visegradu, gdje duboka Drina vijekovima tece danas je vraski hladno.
Inje mirise na Januar a u hotelskom restoranu pored radijatora dobijete i jos grijalicu pride. Cica zima posvuda ali ni izbliza takva da bi me ususkala u hotelsku sobu bas tu pored cuprije na Drini. Ovo i nije cuprija vec mnogo mnogo vise. Ova cuprija je sreca za dvije obale koje je spojila nesrecna sudbina djecaka Sokolovica nekada davno ovdje rodjenog a koga su u sepetu odnijeli u Carigrad gdje je dobio i svoje novo ime Mehmed a za visoki cin Pase i polozaj u ondasnjoj sili nad silama izborio se sam Sokolovic.
Dijete zapamtilo i u zavicaj doslo da spoji obale rijeke, plahovite kako pjesma kaze a i istina je.
Nestalo svega sto se silom zvalo a evo cuprija ostala. Prelijepa, prkosna i ponosna.
Stojim bas tu na sredini cuprije i rijeke i po ko zna koji puta pokusavam odgonetnuti sta na visoko podignutoj spomen ploèi na meni nerazumljivom jeziku pise. Ne uspijevam kao i obicno.
Ova zemlja je najljepsa na svijetu, rekoh. Ma sta i ma ko da kaze ova zemlja je najljepsa na svijetu !
Ukocenim pogledom kao da je pokusavala zaustaviti Drinu, a zatim se okrenu prema meni i nastavi...
.... Najljepsa je na svijetu ova tvoja Bosna, to si mi nedavno i u Mostaru govorio dok smo prelazili preko starog mosta na drugu obalu Neretve... a ja sam sa one strane Drine rece, pokazujuci pogledom prema istoku. Tamo gdje se loza sadi, grozdje bere i vino pije...
Obecaj mi da ces makar ove godine doci na zupsku berbu !
Znas, jos kao djevojcica mastala sam o svemu i svacemu i nisam mogla vjerovati da ce mi se snovi i moja mastanja ikada ostvariti.
Mnogo godina poslije sam upoznala tebe i dozivljavala i ono o cemu ni mastati nisam smjela niti umjela.
Visegrad je polagano tonuo u noc. Stajali smo sami na sredini cuprije na Drini, samo nas dvoje i Drina, nekako tiha i mirna.
Tu prelijepu sliku cuprije sa nama na sredini u januarsko predvecerje iznenada uramise zvuci pjesme
« Setali smo pored Drine i pjevali pjesme nase,
Asikovah nasred mosta Sokolovic Mehmed pase»
koja je dopirala odnekud iz mahale sa desne strane a koju ponesosmo preko Vardista, Mokre Gore, Kremne... u pravcu istoka, tamo gdje se loza sadi i vino pije.
10. Januar, 2005
PRICE PRIJATELJU
Ma otkud znam, voleti i nije tako lako, nije ni tesko, neznam. Otisao sam samo sluzbeno a evo me po povratku ispunjen necim sto je najvise privatno. Cudno je to prijatelju moj. pricali smo samo o poslu, sve nam se vrtilo oko te profiti i koliko kome, sta i kada, ko i koliko.... ali i to se zavrsi jer sve price pa i poslovne se zavrse. Dan je uveliko odlazio a tama se smeskala kao da je zeljno ocekujemo. Vecera obicna ili ne ali nekako tradicionalno "utegnuta", sa onim lampama koje dodiruju skoro vrh tanjira. Ona je sedela pored mene sa leve strane i svi smo za velikim poluokruglim stolom jos uvek pricali jedni drugima kako poslovi idu i tamo i ovamo valda na taj nacin zeleci da saznamo ponesto vise jedni o drugima. Nisam obracao paznju na nju, ne bar previse jer poslovnost je ipak poslovnost. Usput receno ona je iz "protivnickog" tima.
Upitala me onako usput dali su mi deca odrasla i sta studiraju... Odgovarao sam vrlo mirno kao na skolskom casu. Pri rastanku mi je gurnula jedan papiric u ruku i ja sam ga bas nesmotreno prihvatio, a i kako bi drugacije kada nista nisam ni ocekivao. Razisli smo se i ja sam na recepciji hotela uzeo kljuceve svoje vec unapred rezervisane sobe. Tri ista broja na prvom spratu, sve jedinice 111,...
Voda u kupatilu je bila bas prijatno topla. Legao sam kao sto to vec godinama cinim boraveci u tim hotelima tako sto uvek jastuk stavim na suprotnu stranu od one na kojoj ga hotelsko osoblje namesti. Lokalne novine sam kupio ujutru i vec su mozda izasle i one za sledeci dan ali citati novine za mene je svejedno, uvek tamo nesto pise pa ako zakasnim onda znam bar sta je bilo a da nam nisu saopstili.
Setih se papirica koji mi je dala i iz ciste znatizelje ustanem i izvadim ga iz dzepa pantalona. Otvorim i nemogu da poverujem ali samo par reci: Ja sam u sobi 112 i doci cu kod tebe u 11,15 veceras. Ne zelim da spavam sama, a tebe vec ionako dovoljno zelim.... Mirjana.
Jos samo 10 minuta je ostalo i uzmem vizit kartu na kojoj je stajala njena adresa. Stanovala je na drugom kraju tog istog grada ...
Pokucala je neprimetno, i otvorila otkljucana vrata. Stajala je i gledala me pravo u oci. Nisam progovorio ni reci. Nisam kurva, nisam nikada prevarila muza, nisam nikada rizikovala,...veceras hocu,... znas kada sam te cula jer te ni videla jos nisam ali kada si progovorio danas po vasem dolasku kroz mene je prostrujao neki cudan osecaj... nesto mi je reklo...to je taj, i kao da sam bas tebe cekala. Prisla je polako, zagrlila me i gledala pravo u oci. Priblizila je usne mojima, ...poljubi me rece, ali nisam uspeo ni da se pomerim njene su vec bile na mojima. Ljubila me strastveno, kao da odavno ili mozda nikada ljubila nije ...
Da, bas je lepa, ali sta je to lepota, crna kosa, zelene oci, vitak stas, grudi,...zavisi prijatelju sta lepota znaci i sta je ustvari lepota.
Legao sam na krevet, onako lezerno ali i od poprilicnog umora. Stajala je i gledala me. Ma ne, nije to ljubav, ali zena je zena a mi smo mi i znas kakvi smo,... mladja mozda nepunih desetak, al kao da je to bas vazno, znas i sam....
Mozemo li se nesto dogovoriti, pitao sam je. Potvrdno je odgovorila klimajuci glavom. U mene se ne smes zaljubiti, ne smes me voleti jer ja sam sada ovde i ko zna ponovo kada, vazi ? Ne, skoro je vrisnula, ja nisam kurva vec zena zeljna ljubavi, monotonija mi se poodavno uselila u dusu, ja sam doktorka ako je to bitno i zna me skoro celi ovaj grad, ali i ja hocu da nekoga volim hocu da iskreno volim i tebi zelim da poklonim svu ljubav koje sam puna kao nar semenki. Onaj moj ionako zna da nocas radim trecu smenu ali sam danas dok smo razgovarali dogovorila da me koleginica zameni.
Prisla je i sela pored mene. na sebi je imala samo spavacicu a u rukama kljuc od svoje sobe. Bela spavacica, kratka, znas kako to zene vec umeju.... i pocela svoju pricu. Nastavit cu prijatelju kasnije jer tek sam stigao a i umor me podobro svladao, sutra uz kafu najbolje, vazi ?
--------------------------
I rekoh ti da je sela pored mene dok sam lezeci posmatrao tu zenu, nepoznatu zenu, doktorku kako rece koju poznaje skoro ceo grad. Nemir nije mogla skriti. Nije govorila vise nista, cutala je gledajuci u tacku na suprotnom zidu.
Zagrlio sam je, onako ovlas i ona se kao da je samo jos to cekala opruzi pored mene. Samo je duboko uzdahnula, okrenula se i privila mi se uz telo. Cutala je, cutala je ....i cutala.
ugasi svetlo, rece .
Poslusao sam je, ali ulicna svetiljka je vec dovoljno osvetljavala sobu da sam joj jasno video mali sivi mladez na levom polugolom ramenu.
Polagano sam joj svukao tu ionako oskudnu spavacicu. Pomogla mi je. Hteo sam da je stavim tu pored uzglavlja ali ju je ona prosto bacila na pod. Bila je kao od majke rodjena. Gola, neverovatno gola.
Gledao sam te njene godine opruzene tu pored mene, tu lepotu od koje zastaje dah, i.... neznam kada sam ostao bez odece, samo se secam tog trenutka vise kroz san nego sto ga se istinski secam tog grca i tih tela isprepletenih ni sam neznam kako i koliko. Drhtala je kao na hladnoj ulici, grcila se i vec treci puta tako snazno zarila nokte u moje telo da sam skoro vrisnuo. Uzdasi koji su se rasprsili sobom bili su tako snazani da su se mogli cuti dole sve do recepcije. Tiho sam izustio, polako, tise,...nije me ni slusala niti obracala paznju sta govorim.
Noc je bila kao iz neke cudne i izmisljene price. Pohota koja ju je obuzimala dolazila je poput povetarca a onda se sve pretvaralo u orkansku oluju.
Sa dolaskom jutra osecao sam se kao maratonac koji se priblizava cilju a njena glava je jutro docekala na mojim grudima. Mirna kao detesce, opustena, gola, ispunjena ... lepa, bas lepa.
Dugo me ljubila, onda iznenada ustala, obukla spavacicu, sagnula se i poljubila me sa onim cmok, otvorila vrata i otisla.
Dorucak klasican, jaja na oko sa sunkom i parcetom jakog sira. Kafa mi je posle dugo vremena bas dobro dosla a taksi koji me odvezao do aerodroma je stigao koji minut pre.
“Chek in”” poluprazan, upitali su samo dali zelim pored prozora i to je bilo sve.
Imao sam vremena za jos jednu kafu koju sam porucio u omanjem restoranu ispred polazne hale.
Cao, cuh iznenada odnekud poznati glas. Okrenem se i vidim opet nju, sirok osmeh, leprsava, …bas lepa, sede za sto i …. Bila je noc za sva vremena, zelela sam to jednom doziveti,…znas rekao si da se ne zaljubim i da te ne smem voleti…hm, neznam, ti odlazis, ja znam koliko hiljada kilometara nas deli ali zar to nesto znaci posle svega., posle tebe i mene, posle nase noci u ovom lepom a meni vec odvratnom gradu, jer ti odlazis a nisi cestito ni stigao. Moram ti ipak nesto priznati, rece,…Volim te, ucinio si mi zivot lepsim, ucinio si da mi se jedan divan san ispuni, i to bas ti neznanac, .... suze su joj orosile lice dok je slusala kako prostranom halom odzvanjaju reci: Sabena objavljuje polazak aviona na liniji broj 2435 za Brisel , mole se putnici da pristupe pasoskoj kontroli….
Zagrlio sam je, snazno, ….cutali smo a usne su nam se spojile u beskonacno dug poljubac.
Mirjana, … I ja sam tebe zavoleo, volim te, bas te volim, a neznam ni zasto ni zbog cega...i vratit cu se tebi sto pre, ne zbog posla vec zbog tebe, .....
I evo dani odlaze jedan za drugim, ja na nju mislim i pokusavam da se setim svega ali ide tesko jer lako je rekonstruisati nesrecu ali sa srecom ide malo teze, prijatelju moj !
Ma otkud znam, voleti i nije tako lako, nije ni tesko, neznam. Otisao sam samo sluzbeno a evo me po povratku ispunjen necim sto je najvise privatno. Cudno je to prijatelju moj. pricali smo samo o poslu, sve nam se vrtilo oko te profiti i koliko kome, sta i kada, ko i koliko.... ali i to se zavrsi jer sve price pa i poslovne se zavrse. Dan je uveliko odlazio a tama se smeskala kao da je zeljno ocekujemo. Vecera obicna ili ne ali nekako tradicionalno "utegnuta", sa onim lampama koje dodiruju skoro vrh tanjira. Ona je sedela pored mene sa leve strane i svi smo za velikim poluokruglim stolom jos uvek pricali jedni drugima kako poslovi idu i tamo i ovamo valda na taj nacin zeleci da saznamo ponesto vise jedni o drugima. Nisam obracao paznju na nju, ne bar previse jer poslovnost je ipak poslovnost. Usput receno ona je iz "protivnickog" tima.
Upitala me onako usput dali su mi deca odrasla i sta studiraju... Odgovarao sam vrlo mirno kao na skolskom casu. Pri rastanku mi je gurnula jedan papiric u ruku i ja sam ga bas nesmotreno prihvatio, a i kako bi drugacije kada nista nisam ni ocekivao. Razisli smo se i ja sam na recepciji hotela uzeo kljuceve svoje vec unapred rezervisane sobe. Tri ista broja na prvom spratu, sve jedinice 111,...
Voda u kupatilu je bila bas prijatno topla. Legao sam kao sto to vec godinama cinim boraveci u tim hotelima tako sto uvek jastuk stavim na suprotnu stranu od one na kojoj ga hotelsko osoblje namesti. Lokalne novine sam kupio ujutru i vec su mozda izasle i one za sledeci dan ali citati novine za mene je svejedno, uvek tamo nesto pise pa ako zakasnim onda znam bar sta je bilo a da nam nisu saopstili.
Setih se papirica koji mi je dala i iz ciste znatizelje ustanem i izvadim ga iz dzepa pantalona. Otvorim i nemogu da poverujem ali samo par reci: Ja sam u sobi 112 i doci cu kod tebe u 11,15 veceras. Ne zelim da spavam sama, a tebe vec ionako dovoljno zelim.... Mirjana.
Jos samo 10 minuta je ostalo i uzmem vizit kartu na kojoj je stajala njena adresa. Stanovala je na drugom kraju tog istog grada ...
Pokucala je neprimetno, i otvorila otkljucana vrata. Stajala je i gledala me pravo u oci. Nisam progovorio ni reci. Nisam kurva, nisam nikada prevarila muza, nisam nikada rizikovala,...veceras hocu,... znas kada sam te cula jer te ni videla jos nisam ali kada si progovorio danas po vasem dolasku kroz mene je prostrujao neki cudan osecaj... nesto mi je reklo...to je taj, i kao da sam bas tebe cekala. Prisla je polako, zagrlila me i gledala pravo u oci. Priblizila je usne mojima, ...poljubi me rece, ali nisam uspeo ni da se pomerim njene su vec bile na mojima. Ljubila me strastveno, kao da odavno ili mozda nikada ljubila nije ...
Da, bas je lepa, ali sta je to lepota, crna kosa, zelene oci, vitak stas, grudi,...zavisi prijatelju sta lepota znaci i sta je ustvari lepota.
Legao sam na krevet, onako lezerno ali i od poprilicnog umora. Stajala je i gledala me. Ma ne, nije to ljubav, ali zena je zena a mi smo mi i znas kakvi smo,... mladja mozda nepunih desetak, al kao da je to bas vazno, znas i sam....
Mozemo li se nesto dogovoriti, pitao sam je. Potvrdno je odgovorila klimajuci glavom. U mene se ne smes zaljubiti, ne smes me voleti jer ja sam sada ovde i ko zna ponovo kada, vazi ? Ne, skoro je vrisnula, ja nisam kurva vec zena zeljna ljubavi, monotonija mi se poodavno uselila u dusu, ja sam doktorka ako je to bitno i zna me skoro celi ovaj grad, ali i ja hocu da nekoga volim hocu da iskreno volim i tebi zelim da poklonim svu ljubav koje sam puna kao nar semenki. Onaj moj ionako zna da nocas radim trecu smenu ali sam danas dok smo razgovarali dogovorila da me koleginica zameni.
Prisla je i sela pored mene. na sebi je imala samo spavacicu a u rukama kljuc od svoje sobe. Bela spavacica, kratka, znas kako to zene vec umeju.... i pocela svoju pricu. Nastavit cu prijatelju kasnije jer tek sam stigao a i umor me podobro svladao, sutra uz kafu najbolje, vazi ?
--------------------------
I rekoh ti da je sela pored mene dok sam lezeci posmatrao tu zenu, nepoznatu zenu, doktorku kako rece koju poznaje skoro ceo grad. Nemir nije mogla skriti. Nije govorila vise nista, cutala je gledajuci u tacku na suprotnom zidu.
Zagrlio sam je, onako ovlas i ona se kao da je samo jos to cekala opruzi pored mene. Samo je duboko uzdahnula, okrenula se i privila mi se uz telo. Cutala je, cutala je ....i cutala.
ugasi svetlo, rece .
Poslusao sam je, ali ulicna svetiljka je vec dovoljno osvetljavala sobu da sam joj jasno video mali sivi mladez na levom polugolom ramenu.
Polagano sam joj svukao tu ionako oskudnu spavacicu. Pomogla mi je. Hteo sam da je stavim tu pored uzglavlja ali ju je ona prosto bacila na pod. Bila je kao od majke rodjena. Gola, neverovatno gola.
Gledao sam te njene godine opruzene tu pored mene, tu lepotu od koje zastaje dah, i.... neznam kada sam ostao bez odece, samo se secam tog trenutka vise kroz san nego sto ga se istinski secam tog grca i tih tela isprepletenih ni sam neznam kako i koliko. Drhtala je kao na hladnoj ulici, grcila se i vec treci puta tako snazno zarila nokte u moje telo da sam skoro vrisnuo. Uzdasi koji su se rasprsili sobom bili su tako snazani da su se mogli cuti dole sve do recepcije. Tiho sam izustio, polako, tise,...nije me ni slusala niti obracala paznju sta govorim.
Noc je bila kao iz neke cudne i izmisljene price. Pohota koja ju je obuzimala dolazila je poput povetarca a onda se sve pretvaralo u orkansku oluju.
Sa dolaskom jutra osecao sam se kao maratonac koji se priblizava cilju a njena glava je jutro docekala na mojim grudima. Mirna kao detesce, opustena, gola, ispunjena ... lepa, bas lepa.
Dugo me ljubila, onda iznenada ustala, obukla spavacicu, sagnula se i poljubila me sa onim cmok, otvorila vrata i otisla.
Dorucak klasican, jaja na oko sa sunkom i parcetom jakog sira. Kafa mi je posle dugo vremena bas dobro dosla a taksi koji me odvezao do aerodroma je stigao koji minut pre.
“Chek in”” poluprazan, upitali su samo dali zelim pored prozora i to je bilo sve.
Imao sam vremena za jos jednu kafu koju sam porucio u omanjem restoranu ispred polazne hale.
Cao, cuh iznenada odnekud poznati glas. Okrenem se i vidim opet nju, sirok osmeh, leprsava, …bas lepa, sede za sto i …. Bila je noc za sva vremena, zelela sam to jednom doziveti,…znas rekao si da se ne zaljubim i da te ne smem voleti…hm, neznam, ti odlazis, ja znam koliko hiljada kilometara nas deli ali zar to nesto znaci posle svega., posle tebe i mene, posle nase noci u ovom lepom a meni vec odvratnom gradu, jer ti odlazis a nisi cestito ni stigao. Moram ti ipak nesto priznati, rece,…Volim te, ucinio si mi zivot lepsim, ucinio si da mi se jedan divan san ispuni, i to bas ti neznanac, .... suze su joj orosile lice dok je slusala kako prostranom halom odzvanjaju reci: Sabena objavljuje polazak aviona na liniji broj 2435 za Brisel , mole se putnici da pristupe pasoskoj kontroli….
Zagrlio sam je, snazno, ….cutali smo a usne su nam se spojile u beskonacno dug poljubac.
Mirjana, … I ja sam tebe zavoleo, volim te, bas te volim, a neznam ni zasto ni zbog cega...i vratit cu se tebi sto pre, ne zbog posla vec zbog tebe, .....
I evo dani odlaze jedan za drugim, ja na nju mislim i pokusavam da se setim svega ali ide tesko jer lako je rekonstruisati nesrecu ali sa srecom ide malo teze, prijatelju moj !
UMESTO SLIKE
Opet se vetar naostrio,
sece belinu mojih vidika
podize sneg sa zemlje k’nebu,
podize sneg sa zemlje k’nebu,
igra se poput maloletnika
Sve sto se digne opet se vrati,
na isto mesto il u blizinu
igra je to beskrajno lepa
igra je to beskrajno lepa
sa pogledima u daljinu.
Promrzlo lice, ko staklo zvoni,
ma ide mi se na kraj sveta
oci se sire i trepavice,
oci se sire i trepavice,
poput Gogovih suncokreta
Ovde se desio nastanak sveta,
ovde je sve tako skladno
i vreme ovde ne prolazi,
nezna toplina a svuda hladno.
I noc odnekud naidje tiho,
lepa i krotka, ko zena cedna
a nebo sija pa zvezde brojim,
a nebo sija pa zvezde brojim,
deset za tebe, za mene jedna
Ti spavaj mila, zagrli snove,
prigrli moje bukete i sjaj
nemoj se buditi vec mi pozuri,
nemoj se buditi vec mi pozuri,
da ti poklonim ovaj beskraj.
B R E Z A
Sunce se po obicaju u to doba godine smeskalo malo iskosa i cinilo nase senke nesto duzima. Proplanak ogoljen i prosaran stadom ovaca koje su bezbrizno grickale preostali deo leta. “Zaplivati” dogovorismo se pogledima tik uz sumu koja se veæ odatle pretvarala u nepregledno more. Ruke se zavezase jedna za drugu vise iz straha da nas nesto u toj dnevnoj tmini ne iznenadi nego iz htenja da to bas tako bude. Isli smo dugo i sve dublje, posmatrajuci kako na ogoljenim delicima tog beskraja sunce daje do znanja da je i ono tu, sa nama. Nismo bili umorni pogotovu ne premoreni ali smo ipak seli na poput tepiha zelenkastu mahovinu. Sutnja. Nista. Vecnost. Dodje zracak zlataste boje, izmedju grana valda. Svezina je parala grudi. Cistota, ...pogledah oko sebe... bio sam tik uz brezu. Bela, cedna,... cuti ... naslonim se na tu lepotu, na tu belinu, skoro da je prigrlim. Osetih da je mahovina ne bas mnogo ali ipak vlazna. Dotaknem prstima... da vlazna iako jesen tek sto je stigla. Pomilujem i pozelim da je jos milujem. I ruka vlazna i sve vlaznija … Breza i duga ...i opruzena i ja prigrlio tu belinu, rekoh. Pozeleh da poljubim svezinu koja tako lepo mirise. I poljubih, i jos jednom, ... sve dok se usne ne zalepise i ostadoste pripijene uz to stablo. I, ne primetih da je sunca manje, da je sve tamnije postalo, i da toplina lepote odnese telo negde drugde. Ostade samo dusa... i breza. Trajalo je to malu vecnost i sve se izmesalo i ta prijatna vlaga i te usne i ta belina. i... bas u toj vecnosti, bas tu u utrobi te lepote nekoliko kapi kise, onih krupnih se prosu i kao iz dubokog sna me probudise. Otkud kisa, pitam se. Pogledam u brezu... onako bela, onako ljupka, i ona mokra, a sunce kao deciji pogled se smeska. Nema tajni, sve je istina i sve to neko vidi... prijatelju moj.
DA LI JE LJUBAV JACA
Halo, ti si ..Da, ja jesam koga trebate...Tebe trebam ...A ko me to treba... Treba te ljeto 2002 , onaj tvoj kamen na zidu marine, na kome si zaspao sam a budeci se tek oko deset uvece...možda nekad... Dan kao i mnogi drugi od onih ljetnih, julskih ili srpanjskih dana kako ih u tom kraju zovu, vruc...prevruc... Kamen u zidu koji malu marinu stiti od naleta visokih morskih talasa van turisticke sezone godinama je moj, skoro da je postao moj vlastiti...i kada god tu dodjem on me ceka. Gromada sa Biokova precizno uglavljena među bjelicastu sabracu okrenuta bas po mjeri, malo ukoso sa blagim padom prema Italiji. Kroz pukotinu koja je namjerno ostavljena spustao sam u onoj običnoj najlonskoj kesi osvjezavajuca pica kojima bi se naprtio već oko 10 ujutru dole pravo u more. To mi je bio frizider. Sa druge strane bilo je dovoljno mjesta za slaganje iscitanih svakojakih novina i casopisa, prava biblioteka. I ono najljepse...opruzen sa pogledom koji razara plavetnilo i neba i vode sve do Italije provodio sam svoj ljetno odmor sasvim sam van guzve i prica o visokim cijenama i lošim politicarima. Samo ponekad bi neka znatizeljna osoba naisla, malo zastala pored svetionika i ponovo odlazila tamo gdje je ljeto bilo gusce. Moj stari znanac i već dobar prijatelj Vili mi je jutros dok smo ispijali kavicu rekao da danas dodjem na moje omiljeno jelo musule pa onako na uho mi još dosapnuo...Bit će i prstaca ali moras doći sa one strane da rucamo u basti jer je zabranjen ulov i prodaja... Bilo je bas dobro, nešto zbog gladi, nešto zbog obicaja a ponajvise zbog ukusa. Bravo majstore, rekao sam mu dok sam ispijao casu hladnog bijelog vina...vracajuci se na svoje odrediste...onu gromadu sa Biokova... Sunce je još dobro zarilo ogoljeni okolni kamenjar i još golija tijela kroz koja sam prolazio do svog zemaljskog raja...iako su kazaljke na satu već bile vertikalno opruzene. Otvorena knjiga me sacekala tačno na stranici na kojoj sam je i ostavio...ni daska vjetra...Iscitavao sam po ko zna koji puta poslednje stranice Danilovog CASA ANATOMIJE ali nisam uspio doći do one poslednje recenice u kojoj veliki Danilo konstatuje da za pisanje nisu dovoljna samo „m” ...San obično naidje kada se najmanje nadamo... Kisa, ...oluja...sanjam da mi neko na grudi stavlja santu leda...i snijeg pocinje da pada...i sve to se lako podnese dok negdje u blizini ne udari grom...trgao sam se...dole na zemlji posvuda mrak...ne vidi se ništa tamo prema Italiji gdje se uvijek vidi il nešto il ništa...ali se vidi...vraski hladno...a nebo poput stabla narance okiceno zvijezdama... Uzivao sam u toj beskrajno ljepoti...razmišljajuci kako je lijepo biti u drustvu mora i zvijezda ... i taman kada pokusah da se okrenem na drugu stranu iznenada osjetih ruku na svom hladnom ramenu...Njezan dodir unese neku cudnu toplinu koja prođe cijelim tijelom...Budan si...prepoznah njen glas... Da, jesam...nije skidala ruku sa mog ramena...nagnula se i...njezno, sasvim njezno i polako me poljubila...Ne, rekao sam...nemoj...to nije dobro za nas...godinama se znamo i nasi se znaju...nemoj...znaš i sama...pa prijatelji smo. Znam, rekla je tiho...sve znam ali vise nisam mogla...Cekala sam da dodjes u nas restoran veceras ali te nije bilo...cekala sam, cekala...i odlucila da dodjem ovdje. Muž je tamo a i nije velika guzva. Znam gdje ti provodis ljeto...znam za ovaj kamen... Ja ga i zovem po tvom imenu...kada svi odu i kada mi koji ovdje živimo ostanemo sami... Dvije krupne suze su joj se skotrljale niz lice. Bila je cudno lijepa...Ustao sam, obukao majicu bez rukava...Stajali smo jedno ispred drugoga... Propela se na prste da bi me zagrlila...snažno me zagrlila i plakala...plakala...onako lijepoj i suze su joj pristajale. Ne, rekao sam ...možda nekada drugi puta... Poljubio sam je u obraz...mekan kao djeciji jastucic...to ne smijemo sada... Otici ću rece...a ti podji kasnije...i dodji, spremila sam za nas sve skoljke koje sam danas mogla naći...ima ih pet sest vrsta...dodji...i persun je svjez...i maslinovo, ono tvoje koje volis...djevicansko...i da znaš... ja ću dolaziti na ovaj kamen kada ti odes i kada svi odavde odu... i cekati to tvoje ...možda nekad...i nadam se da ću docekati pa koliko god da traje... Hej, cao...kako si...upitam iznenadjen Hajde dodji, nema turista ali ja stojim na tvom kamenu i samo još falis ti da nastavimo tvoje možda nekad...odatle te zovem...kada dolazis kod nas, pa posle krace pauze tiho dodade... i mene... Drugi vikend Januara...rekao sam tiho... I ova decembarska noć 005 polagano trosi i svoje i moje vrijeme dok me ona i more zapljuskuju julskom iliti srpanjskom noći 2002, i svim onim zvijezdama, maslinovim uljem, skoljkama...i samo jednim pitanjem, pitanjem koje se samo od sebe ponavlja do u nedogled...šta ...šta...sta da se radi…
SANJAJUCI
Sanjati možeš budan, sanjati možeš u snu, sanjati možeš otvorenih ili zatvorenih ociju, sanjati možeš kad god poželiš... Možeš tako drzati neku nikad vidjenu draganu za rukicu i saptati joj na uho neke mnogo lijepe rijeci. Možeš vidjeti kako se smjeska, kako se poslije nekako stisne uz tebe... Možeš joj provuci prste kroz kosu dok talasi nekakvog ovozemaljskog zamišljenog mora zapljuskuju i tebe i tvoju draganu. Neće se ona naljutiti kada je stidljivo poljubis, čisto onako iz znatizelje da probaš, neće se naljutiti ni kada joj prstom dotaknes usne... neće, ali hoće taj prst cmoknuti, gricnuti,.. hoće te uhvatiti za ruku i reci „Nemoj, sada...naici će neko...”. Htjela je ona reći da može ali da pazite,... sanjati možeš kako snijeg pada u more i kako su njeni obrazi crveni. Sve može da se sanja, i toplo more i hladan snijeg, topla žena i topao ti...Možeš sanjati kako je cmoknes i kako ona kao da je jedva docekala uhvati tvoje ruke, privuce te blize i strastno te poljubi. Tako strasno kao niko do sada, kao nijedna nikada. Jezik kao jagoda, mali, zreo, sladak,…a ti poput stepskog vuka…opasan i umiljat u kandzama zvijeri u ljudskoj kozi. Zvijeri koja samo trenutak ceka kako bi te rastrgala pa onda poput djeteta ponovo sklapala kao razbijenu igracku. Sanjati možeš ženu ali tigricu u ženi moras ipak naći. Ako još uspijes da i to odsanjas budjenje će ti biti lakse … Kada se probudis najbolje da toj tvojoj dragani iz tog tvog sna to nekako napises ili preko poznanika javis. Cisto da zna da ti je dolazila u san i da je bila nestasna i ljupka, i opasna i drska, i suva i mokra, i gruba i slatka,…da je bila sve ono sto si u svom snu htio da bude. Pa ako joj se dopadne onda je usni ponovo a ako ne ... onda je sanjaj nekako drugacije. Ako ti pak kaže sram te bilo znaj da joj se san dopao…i da ti je oprostila sve nestasluke na nekoj obali nekog mora, dok su ti oci bile otvorene i dok te nisu mogli probuditi. Poslije budjenja još ne zaboravi stresti ostatke snijega koji na tebe nije ni padao, posalji po drugovima ovo pismo i mirno sacekaj dali će D. napisati: „V., Sram te bilo”.
DRAGO MI JE MARINA, JA SAM..
Opruzeni Septembar je sredinom svoje ostrice odsjekao i poslednji komad ljeta…nekoliko nas je spakovalo torbe i kofere ostavljajuci jabuke da u vocnjacima našeg sela dozrijevaju same. Koli će ih jesti …kome će tako crvene i slatke praviti drustvo u sivim noćimabez nas, studenata,…nas vaznih, mnogo vaznih…seljaka ili stanovnika sela…Svasta smo studirali od zemljoradnje preko racunanja do letenja, svasta…od zemlje do neba, a selo malo … Moj drugar naostrio gitaru, zabacio preko ramena a mi ostali utrenirali glas pa je i putnicima i voznom osoblju tih par sati do Sarajeva bilo najugodnije putovanje od kada voz postoji veli kondukter sav utegnut i važan…Nigdje od Beograda do Sarajeva nikada nije vozom putovala ljepsa druzina buducih inzenjera, sudija, pilota, ucitelja, …pijanica, putnika, propalica… Brzi voz broj 846 iz Beograda za Ploce stigao je na drugi peron, treci kolosjek… Dragi putnici dobro dosli u nas grad, obavjestavamo vas da ispred zeljeznicke stanice tramvaj broj 1 vozi za Bascarsiju a tramvaj broj 4 za Ilidzu…želimo vam prijatan bora…. ………………. Sacekaj me samo da promijenim majicu…izgovorio sam sa dozom stida koji je primjetila ali se ipak nasmijesila i potvrdno klimnula glavom. Lijepa i jednostavna poput netaknute prirode, blazeno cedna, sa osmjehom poput grozda zrelih tresanja zaustavljala mi je dah pri svakom pogledu…Gdje će mo upitao sam ? Ne znam ti si tražio da te sacekam, valda znaš gdje će mo… Pa…možda jedan krug trojkom…lupio sam ne znajuci šta drugo da predlozim…jedan krug trojkom … od Marin Dvora do Ilidze pa nazad do Bascsrsije… Nasmijala se i pogledala me pravo u oci…i dodala…A POSLIJE ? Cutao sam pokusavajuci da smislim odgovor na pitanje koje nikako nisam smio razumjeti…a poslije…šta li misli…šta li želi…da li uopste misli i želi…
………………
Voznja je bas duga, bas, bas duga…I evo u Morica hanu sjedimo za sofom dok konobar nosi dvije mrke u pozlacenim dzezvama pojacanim sa dva parceta rahatlokuma… Cutala je gledajuci me pravo u oci…. Dotakni me ispod stola koljenom, kao u onoj pjesmi,…dotakni me pa neka se svijet okrene naopacke,…ne smjesi se andjele,…ne … ne mogu vise…ili idi…otidji nekuda iz ovog grada,…negdje daleko, tako daleko da se neznas vratiti… Titova je po obicaju puna ljudi…mladih, starih, svakakvih, …setali smo dugo sve dok negdje dole kod Higijenskog nije iznenada stala, uhavtila me za ruku i rekla…pa ovo je tako lijepo vece a mi se nismo ni upoznali…ja sam MARINA… … ustaj zvonio je sat, drmusa me žena, imaš sastanak na berzi u 9,…ajde probudi se… 24-i je Novembar 2005…a moji drugari, a gitara, a naše selo, brzi iz Beograda za Ploce, a trojka za Ilidzu, Morica han… a one pozlacene dzezve i rahatlokum, …. ko li je pojeo one zrele jabuke u siva jesenja predvecerja …drago mi je MARINA…ja sam V.
………………
Voznja je bas duga, bas, bas duga…I evo u Morica hanu sjedimo za sofom dok konobar nosi dvije mrke u pozlacenim dzezvama pojacanim sa dva parceta rahatlokuma… Cutala je gledajuci me pravo u oci…. Dotakni me ispod stola koljenom, kao u onoj pjesmi,…dotakni me pa neka se svijet okrene naopacke,…ne smjesi se andjele,…ne … ne mogu vise…ili idi…otidji nekuda iz ovog grada,…negdje daleko, tako daleko da se neznas vratiti… Titova je po obicaju puna ljudi…mladih, starih, svakakvih, …setali smo dugo sve dok negdje dole kod Higijenskog nije iznenada stala, uhavtila me za ruku i rekla…pa ovo je tako lijepo vece a mi se nismo ni upoznali…ja sam MARINA… … ustaj zvonio je sat, drmusa me žena, imaš sastanak na berzi u 9,…ajde probudi se… 24-i je Novembar 2005…a moji drugari, a gitara, a naše selo, brzi iz Beograda za Ploce, a trojka za Ilidzu, Morica han… a one pozlacene dzezve i rahatlokum, …. ko li je pojeo one zrele jabuke u siva jesenja predvecerja …drago mi je MARINA…ja sam V.
O N A
Već podugo je prošlo od kako na monitoru ovog ludog aeodroma procitah da se njen avion prizemljio. Možda sam ga dolazeci i video u jatu ptica koje su jedna za drugom dodirivale tlo ove ravne zemlje. Cekanje se pretvorilo u vecnost, ili to ja ispunjen nestrpljenjem želim da je nigde ne zaustavljaju il možda kofere da joj otvaraju, da je pitaju kuda je posla il sacuvaj Boze da žele znati kome tako lepa u zagrljaj zuri. Tražim je među rekom ljudi svakojakih boja iako znam da nijedna žena na nju ne lici. Sama ili među hiljadama, pa to je isto. Ona je drugacija, lepsa, cednija, hitra, ...moja. Sirok osmeh i raširene ruke mi zaslepise pogled. Nisam se ni pomakao dok je trceci kroz masu dolaznika stigla do mene i sa suzama u ocima jedva progovorila: Volim te, volim te najviše na svetu… Smracilo mi se od te lepote, njene topline i usana mekanih poput kasmirske svile, ... Oci kao dva izvora, ...vlazne od suza i smeh, onaj njen dobro poznati osmeh sada još lepsi,…razdragan. Kada sam ponovo ugledao svetlost opazih da nas sa svih strana gledaju, smeskaju se i nepoznati…i oni srećni nasom srećom… Hajde da uzmem kofere, sve sam tamo negde ostavila kada sam te ugledala, tu su negde u toj guzvi, ajde da trazimo ili možda da ne trazimo…ja sam nasla sto sam zelela,… Ma ostavi kofere valda će ih naći pa će nas pozvati preko razglasa da ih uzmemo,...a, eno tamo su uzet ćemo ih sami... ... Jesi li dobro spavala, pitam je ? Ne, uopste nisam oka sklopila, …ova noć,i ova nasa noc je bila tako kratka,... i ovi dani ispunjeni tobom tako lepi ... i ko to kaže da dani mogu biti dugi, ... ljudi zaista neznaju šta je dug dan. Ovo je prošlo kao ...ne ne mogu ići, neću, ne mogu razumes li ... bez tebe ništa nije lepo, ni jednostavno...Poljubila me sanjivog a oci opet kao izvori, al sada oni istinski... Volim te, zaista te puno volim jer...ti nikada ništa nisi nudio osim te topline, ništa osim ljubavi koja tako lepo smiruje moj nemir...Boze, koliko ih je pozelelo imati me u zagrljaju, a ti, ti nikada pomenuo nisi ni da to želiš,... a tako nezno grlis, tako nezno ljubis, tako si jak i ili nisi...uvek si onakav kakvog te poželim... Cutala je provlaceci svoje duge prste kroz moju usnulu kosu… i ugledah je samo na trenutak kako mi kroz nepreglednu gomilu putnika salje poljubac... Okrenuo sam se i otiso trceci,…bezao sam od rastanka…a nije mi se odlazilo… Javila se nakratko iz Brisela, a samo koji sat kasnije rece ozbiljnim glasom da je stigla kuci gde su je cekali njeni…oni svi njeni a ona moja… Kako je lepo kada ljudi jedno drugoga cine srećnim...
Ako veceras naidjes pored Slovenske…
Ako veceras naidjes pored Slovenske pogledaj molim te da li prodaju palacinke. Uzmi dvije, jednu sa orasima a drugu sa eurokremom. Ma jedi ulicom, podji tamo, u pravcu starog grada, pojedi obadvije… ne nije mnogo, pa svrati eto tu sa desne strane, oni rade… poruci dvije Cole, tamo onaj sto, vidis onaj blize basti… Ma nek se cude, ne placaju oni…ajde bogati.Popij i drugu, mozes ‘ajde, kao da nikada nisi popila dvije…dobro, nije ljeto ali zar je to vazno…i ne pijes zbog ljeta… Kako sta ces tamo, pa tamo svi idu, stari grad je,..valjda je to dovoljan razlog da odes tamo…e tu stani, pogledaj …da, tamo prema Becicima…vidis, da onu borovu sumicu u Karasovicima… Preskoci zid, ajde nije tesko, sidji na taj opjesak, ma more izbacilo oblutke, … donijet ce opet sitni…sad ce nova sezona pa ce donijeti sitniji. Okreni glavu gore,nije vedro ali je nebo, bit ce vedro mozda vec sutra. Propni se na prste, ajde mozes, … vidis da mozes…Podigni ruke, da tako, zagrli me…stisni jace, ..tako, bas lijepo mi to radis. To su kapi kise, prijaju, vlazne su, bas prijaju…slatkaste. Pa sta ako si sama, prosetaj do kuce, nigdje nemoras svracati, ali pozuri, kisa ce izgleda bas sastaviti …Ne, kupi sutra,…nisi gladna, … Svuci se, baci taj kusur od odjece tu…da tu, ne smeta nikome … istusiraj se toplom, vrelom…eto tu ti je taj plavi, frotirni…ajde lezi…tamo sa desne strane…spavaj,…kako ne mozes…pokusaj. Razmisljaj, misli na nesto lijepo. O cemu mislis, da pogadjam ? Kako bi mogao znati ? … Jesam, da ja sam veceras bio sa tobom, I jos sam sa tobom, evo tu sam na lijevoj strani kreveta…kako nisam, jesam, pogledaj jos jednom... Pa i kod mene je pola kreveta prazno…da, zaista,...a ja te tako lijepo osjecam ... jebemti zivot .
NA RUMSKOJ PETLJI
April se smjeskao Sumadijom. Na Rudniku nas je docekala januarska idila. Beograd je gazio vodu do koljena a u Novom Sadu su oblaci otpadali sa neba rekla mi je dok smo ugovarali mjesto na kojem će mo se poslije nekoliko mjeseci net poznanstva konacno sresti. Srem, slozili smo se...ja ću autoputem u pravcu Zagreba a ona preko Fruske... i cekat će me na Rumskoj petlji... Nisam mnogo o njoj znao jer nisam ni pitao kao ni ona o meni. Prije samo pet sest dana poslala mi je svoju fotografiju napravljenu ispred Arene u Veroni ali sada je kisa bila tako mokra da niko od nas nije bas mnogo licio na sebe. Kroz salu kao i obično sa prijateljem sam se probijao kroz olujne nalete kise koja je detaljno spirala autoput. Nisam bio uzbudjen jer smo već toliko rijeci razmijenili da je izgledalo kao da je već dobro poznajem. I...evo rumske petlje ali na zaustavnoj traci autoputa nema nijednog automobila... Sacekaj me molim te jer je na naplatnoj rampi strasna guzva, rekla mi je telefonom dok sam i sam mogao vidjeti nepreglednu kolonu kako ceka da se prikljuci nama koji smo već bili na autoputu. Stajali smo i cekali...i evo vidim da polagano daje znak da će se zaustaviti iza nas u malom pezou svijetloplave boje. Izasao sam i istog momenta osjetio kako me kisni talas tako zapljusnuo da sam bio mokar do gole koze….a ona, otvarajuci vrata i podizuci se zarobi moj pogled svojom prekrasnom pojavom. Visoka, vitka, crne uredno dotjerane kose sa Ferari naocalima koje je po zatvaranju vrata od svog automobila brzi skinula i bacila na sjediste a zatim sa uzdignutim rukama potrcala prema meni. Tih desetak metara je pretrcala tako lagano i brzo da nisam imao vremena ni da se pomjerim. Bacila mi se u zagrljaj kao da smo se hiljadu godina i znali i strasno voljeli...Podigao sam je onako kao sto to cine zaljubljeni u filmskim scenama koje nam do kraja zivota ostanu u sjecanju...a tada...onako mokri, potpuno mokri smo oboje kao po dogovoru kleknuli tu na autoputu, na rumskoj petlji u sred Srema ovog Aprilskog popodneva 2006... i ...eh...možda će to nekada neko i opisati jer taj prizor nikoga ne ostavlja ravnodusnim a mnogo je automobila projurilo u oba pravca...Tako dug poljubac u Sremu po tako olujnoj kisi nikada niko nije vidio...i dug...i mokar, i vlazan i od zelje i od kise... Imala je cetrdesetdvije tih dana...rece, fantastican posao a govorila je perfektno Englesiki i Italijanski uz ovaj nas jezik na kojem se ipak najbolje razumijemo,...a ljubili smo se kao poletarci...kao da nam je obome prvi puta... Nisam mogla vjerovati,...konacno prozbori…nisam mogla vjerovati da si mi do poslednjeg detalja opisao sebe. Pa nisam te mogla promasiti...jednostavno u ovom net svijetu gdje svi manje ili vise ali uglavnom lažu ti si se opisao tako dobro da sam srećna sto si bio tako iskren... Pa kako sam ti se opisao tako jasno, upitah….Kako, pa jednostavno...znaš već kako...Napisao si mi da si običan i jednostavan...da si visok, zgodan...i da znaš da jesi zgodan i to bas...da si ...ne znam šta još ali srećna sam da sam te srela...Ti pricas tako obično, od prvog trenutka se osjecam sigurnom i osobom koja nije prevarena...kao da te stotinu godina poznajem...Boze kako si drag...kako ... Idemo na rucak u neki dobar restoran,...rekoh Vazi...rekla je onako usput... Ne, nisam ja draga od onih koji će ti prvo ponuditi krevet...ne, to ne...zaboravi ona možda i nepristojna lupetanja na messengeru...Možemo li razgovarati, možemo li biti dobri jedno prema drugom, otvoreni, iskreni, ...a i hladno je vani, bas će nam prijati nešto originalno sremsko... Prijatelju sam dao znak rukom da može nastaviti sam a ja sam se vjesto uvukao u njen mali auto. Gledala me i smijala se, smijala i smijala...Bila je srećna, bas srećna. Iskre iz njenih plavih ociju su mi bile dražesne...idemo...rece i pritisnu na gas malise koji se kao metak poce probijati kroz kisu koja je još jače padala. Ovdje idemo preko Save... u Macvu rekoh, dok sam prijatelju koji ionako ide u tom pravcu mobilnim rekao da ću veceras kod njega doći na spavanje. On mi je samo dobacio onako usput umjesto pozdrava...„dogovoreno legendo”… Riblja za početak, riblja corba na macvanski način….pa zatim biftek na moj način rekoh konobaru. Kako to upita me on….Neka samo omirise vatru…sto siroviji to bolji, a on kao da je već milion puta biftek donosio bas meni samo namignu i dobaci , nema problema…a dama…Za mene će te spremiti Stroganov sa salatom od paradaiza rece veselo ne skidajuci pogled sa mene. Čim je konobar napravio samo jedan korak odlazeci od nas uhvatila je svojom moju ruku...Bila je bas srećna...poput djevojcice... Kako porodica upitah je...Super, dobaci kao da je bas to pitanje ocekivala...super su a tvoji…Nisam bio već dugo kuci, rekoh...čujem da su svi dobro...Bas lijepo nastavi ona...Znaš, ne mogu još da dodjem sebi da si ti ustvari takav ...tako si jednostavan..a tako magicno privlacan...Čula sam za tebe, citala neke tvoje price, ...da, ovdje po našim novinama...pišes lijepo...lijepo za citati...i ko bi rekao da evo sjedim sa tobom u ovom prelijepom restoranu za koji nisamni znala da postoji... Izvadio sam casopis koji su mi bas tog dana dali u jednoj redakciji u Beogradu i koji će na kioske stici tek sutra ili prekosutra. Tamo je bio moj najnoviji tekst koji je lako pronasla. Hoćeš li autogram...salio sam se...Aaaaaah bas sam srećna, mogu li ovaj casopis zadrzati za sebe...Ne, morat ćeš sutra ili prekosutra kupiti salio sam se dok sam potvrdno klimao glavom... Vise od dva sata smo ovdje rekoh a ti moras malo duže putovati…ja spavam ovdje..tu u okolini Sapca...Gledala me je pravo u oci dok sam davao znak konobaru da donese racun... Znaš, rekla mi je...moram ti nešto priznati…Nisam te takvog zamišljala ali sam te takvog zeljela...bas sam srećna...ti si drugaciji...znaš na netu sam iz dosade i kada smo stupili u kontakt mislila sam da si jedan od hiljada koji arce vrijeme na nevažne stvari...vidim da si ozbiljan, ...drag do bola...jesi majke mi , ne umem ti ja to objasniti , ... i ko da povjeruje da mi nisi odmah ponudio krevet...ne, ne mogu da vjerujem da si takav...Tebe vrijedi voljeti, rekla mi je...Ali ne sada...rekao sam...Sada podjimo ja u svom a ti u svom pravcu...neka se utisci sami od sebe slegnu... Pruzio sam joj ruku...a ona se iznenada scucurila uz mene cvrsto me zagrlila i usne su se spojile u dug poljubac... Stigla sam juče kuci bez problema...porucila mi je SMS-om tek sutradan dok sam ja grabio krupnim kilometrima kroz austrijski Tauern tunel prema Salcburgu pa dalje na sjever... Slijedece nedjelje provest će mo zajedno vikend u Budimpesti...cekam te na Ferihegy aerodromu u petak u dvanaest...nesanico moja...rece mi juče na messengeru... Ferihegy...Budapest...Dunav...Sent Andreja...i evo na pomolu je još jedna od onih lijepih ljubavi koje zauvjek u ustima ostave slatkast ukus...
1 opmerking:
Svaka cast! Ako ikad napises knjigu javi,prva cu je kupiti. Veliki pozdrav sa Islanda
Een reactie posten